Gde god nađeš zgodno mesto, tu otpad baci – Dokle ćemo da tolerišemo đubre na sve strane?

Svaki dan na društvenim mrežama i u medijima pojavljuju se fotografije otpada, bačenog najčešće u prirodi, a neretko i u gradskim sredinama. Sve češće se u poslednje vreme oglašavaju lokalne samouprave i Ministarstvo zaštite životne sredine sa pričom kako uklanjaju neku divlju deponiju.
Međutim, zašto nastaju te divlje deponije i koje je rešenje za njih? Zašto se o tome ne govori i ne uradi nešto sistemski i dugoročnije?
Da li imaju svi građani bar kontejnere?
Najčešće se čuje – bacaju nesavesni građani. Zašto bacaju? Da li bacaju jer nemaju gde?
Gde će seljak da baci svoj otpad ako nema kontejner u svom selu? Zapali ga, zakopa, ili baci u šumu ili na neku poljanu gde i drugi bacaju. Da li on treba da stavi đubre u auto (ako ga ima), i da ga voza do grada kilometrima ili nekoliko desetina kilometara daleko do prvog kontejnera?
Na divlja smetlišta, van kontrole opštinskih javnih komunalnih preduzeća, baca se oko 20% generisanog komunalnog otpada u Srbiji, navodi se u izveštaju o upravljanju otpadom Agencije za zaštitu životne sredine.
U većini slučajeva divlja smetlišta se nalaze u seoskim sredinama i posledica su, u prvom redu, nedostatka sredstava za proširenje sistema sakupljanja otpada, ali i loše organizacije upravljanja otpadom na lokalnom nivou, navedeno je u izveštaju.
Ko je odgovoran za lošu organizaciju upravljanja otpadom gotovo u svakoj lokalnoj samoupravi? Zar su stvarno skupi kontejneri i kamioni? Zar je jeftinije čistiti divlje deponije i sanirati to zemljište, plaćati lečenja ljudi? Na šta je utrošen novac od ekoloških taksi na lokalnom i državnom nivou, na šta je utrošen novac od raznih projekata, na šta sve odlazi novac iz budžeta?
Pitanja je dosta, zašto niko ne odgovara konkretno na pitanja iz ovog teksta. Nema odgovora ni od Ministarstva zaštite životne sredine na pitanja o divljim deponijama koja smo im uputili.
Ministarstvo je 18. februara raspisalo konkurs za lokalne samouprave za dodeljivanje 80 miliona dinara za projekte prevencije nelegalnog odlaganja i uklanjanja otpada.
Fiskalni savet je u publikaciji “Investicije u zaštitu životne sredine: društveni i fiskalni prioritet” iz 2018. godine procenio da bi uklanjanje divljih deponija okvirno moglo da košta oko 10 miliona EUR. Ovaj iznos je dat na osnovu broja divljih deponija koje prijavljuju lokalne samouoprave. Kako kažu u izveštaju, verovatno bi iznos bio viši ukoliko se krene i sa prikupljanjem đubreta sa ostalih manjih deponija, ali je troškove znatno teže proceniti s obzirom na oskudne podatke o tačnom broju i količini otpada na njima.
Broj divljih deponija
Već godinama se provlači podatak od 3.500 divljih deponija. Međutim, ta cifra je iznedrena na osnovu prijave samih lokalnih samouprava Agenciji.
Podatke o divljim deponijama je dostavilo 141 jedinica lokalnih samouprava i izvestilo postojanje ukupno 2.642 divljih deponija u Republici Srbiji, navedeno je u izveštaju Agencije. Šta je sa đubretom koje se nije prijavilo?
Broj divljih deponija verovatno niko ne zna. Ko je išao po selima i šumama mogao je da vidi po nekoliko manjih divljih deponija u jednoj šumi. Da li su te divlje deponije popisivali u opštinama? Zašto nisu?
U javnosti se ranije navodilo da postoje još 20.000-30.000 manjih divljih deponija, koje nisu evidentirane.
Skupine đubreta se mogu videti i u gradskim sredinama. Tu bismo već mogli da razgovaramo o onim nesavesnim građanima. Na obodima grada se istovara otpad raznih vrsta. A po gradu gde god se okrenete nešto je bačeno – rasuto ili na gomili.
JKP “Čistoća” Novi Sad često upućuje apele građanima da ne prave divlje deponije kojim oni nazivaju i sav nekomunalni otpad bačen pored kontejnera među kojima je često kabasti otpad i građevinski.
Kako bi se prebrojale deponije i po gradu i po selu u aprilu prošle godine je Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) sa Agencijom za zaštitu životne sredine pokrenuo aplikaciju “Ukloni divlju deponiju“. Koji su rezultati do sada?
– Agencija i UNDP, u saradnji sa Ministarstvom životne sredine, pokrenuli su aplikaciju “Ukloni divlju deponiju” preko koje svi građani mogu da daju svoj doprinos evidentiranju lokacija divljih deponija u Srbiji. Građani su na taj način prijavili više od 529 divljih deponija. Najveći broj deponija građani su prijavili u Novom Sadu (50) , Zemunu (41), Smederevu (30) i Opštini Palilula u Nišu (26). Najveći broj divljih deponija prijavljen je u gradskim sredinama. Procenjuje se da je ukupan broj daleko veći od prijavljenog broja – kažu nam u UNDP.
Kako navode, na osnovu fotografija koje su okačene kroz aplikaciju može se zaključiti da je struktura divljih deponija raznolika, pa se tu može naći i građevinski, komunalni, metalni, nekada čak i opasni otpad poput stare elektronske i električne opreme, na površinama gde im nije mesto.
– Uklanjanje divljih deponija isključiva je nadležnost lokalnih samouprava, odnosno lokalnih javno komunalnih preduzeća. Zbog toga apelujemo na sve lokalne samouprave da se uključe u ovu akciju i doprinesu tako što će reagovati po prijavama građana i ukloniti sve divlje deponije – poručuju iz UNDP.
Osim lokalnih samouprava, razbacan otpad uklanjaju i ekološke organizacija u okviru svojih akcija, kao i neke firme u svojim društveno odgovornim kampanjama.

Zalutao otpad u centru Novog Beograda
Ministarstvo zaštite životne sredine je 31. januara ove godine pokrenulo ekološki informacioni sistem – aplikaciju gReact, preko koje građani mogu da prijave ekološke probleme. Kako su izavljivali iz Ministarstva, 70% prijava je za divlje deponije. Zašto se prave dve paralelne aplikacije? Da li ćemo znati rezultate? Da li rezultat može da bude uklanjanje deponije?
Na mesto očišćene deponije uglavnom se ponovo baca otpad jer su ljudi navikli da je to mesto za otpad. Na to mesto lokalna samouprava odnosno nadležno komunalno preduzeće ne postavi kontejner ili bar u blizini. Gde onda građani da bace taj otpad?
Ministarstvo zaštite životne sredine raspisalo je tender za nabavku i postavljanje opreme za video nadzor na lokacijama divljih deponija. Procenjena vrednost javne nabavke je 16,6 miliona dinara, odnosno više od 130.000 evra. Da li će video nadzor biti postavljen na mestima gde u blizini ima kontejner? Ako nema kontejnera niti određenog mesta za predaju otpada, gde će da se baca đubre?
Naravno, ima i firmi koje bacaju otpad na ovakva mesta kako ne bi plaćale deponovanje i možda ovaj nadzor može da se primeni na njih. A da li će?
Firme često odlažu na divlje deponije građevinski otpad, a ni ovaj otpad nije uređen ni zakonski ni u praksi. Osim toga, za razne vrste opasnog otpada se ne zna gde završavaju.
– Uklanjaju deponije, a projekat im je takav kao da tu nema građevinskog otpada ili opasnih materijala. I taj sav otpad oteraju na deponuju. Prekriju deponiju zemljom i kažu da je rešeno, a to je bomba. Tako se prikriva pravo stanje. Sve se kao čiste divlje deponije, ali je pitanje gde voze taj otpad i šta dalje rade sa tim – kaže nam na spomen divljih deponija Dejan Bojović, generalni sekretar Srpske asocijacije za rušenje, dekontaminaciju i reciklažu.
81% komunalnog otpada se odlaže na način štetan po životnu sredinu

Nesanitarna deponija u Valjevu tik uz korito reke Kolubare i kuća
U skladu sa EU standardima izgrađeno je deset regionalnih sanitarnih deponija i još dve koje nisu regionalnog tip.
Postoji više od 138 opštinskih deponija koje se zovu nesanitarne koje nisu u skladu sa standardima životne sredine i koje primaju na odlaganje komunalni otpad koji se organizovano sakuplja. Kada budu izgrađeni regionalni centri za upravljanje otpadom i kompletna infrastruktura za upravljanje otpadom, ove deponije će biti zatvorene i rekultivisane. Kad će to biti?
Jasnije rečeno – nesanitarne deponije su kao divlje deponije, samo je to mesto koje je opština odredila da tamo baca smeće koje sakupi iz kontejnera.
Ukupno komunalnog otpada u 2020. u Srbiji prema podacima Agencije:
- Stvoreno 2,95 miliona tona
- Sakupljeno i odloženo 2,34 miliona tona
- Nesakupljeno više od 600.000 tona
Na regionalne sanitarne deponije tokom 2020. godine odloženo je 558.658 t otpada (19% ukupno nastalog komunalnog otpada). To znači da je na nesanitarnim deponijama tj. smetlištima završilo 1,78 miliona tona.
Kada saberemo otpad koji je otišao na nesanitarne deponije i otpad koji se nije sakupio već završio negde, bačen, zakopan ili spaljen, to je blizu 2,4 miliona tona.
Velika većina odnosno 81% komunalnog otpada u Srbiji se odlaže na način koji je štetan po životnu sredinu i zdravlje ljudi.
Međutim, i sav komuanlni otpad koji se odlaže na sanitarne deponije ne treba tamo da dospeva. Pre toga, treba da se primarnom i sekundarnom separacijom otpad razdvoji, da se formiraju reciklažna dvorišta za sakupljanje, da se formiraju regionalni centri za upravljanje otpadom. Tek nakon otpada koji se izdvoji za reciklažu i dalju preradu, ostatak ide na deponovanje.
Ozbiljna opasnost po zdravlje i prirodu
– Ne postoji kontrolisano odvođenje deponijskog gasa koji nastaje razgradnjom otpada u deponiji, što može dovesti do požara ili eksplozije. Procedne vode iz deponija se ne sakupljaju niti prečišćavaju, što ugrožava podzemne i površinske vode i zemljište zbog visokog sadržaja organskih materija i teških metala. Ne postoji sistematski monitoring emisija, procednih voda, deponijskog gasa itd. – navedeno je o štetnosti nesanitarnih deponija u izveštaju Agencije.
Zemljište na kojem su deponije locirane je najčešće u svojini Republike Srbije. Starost deponija varira od 4 do 60 godina. Podaci o dimenzijama i zapremini tela deponija nisu pouzdani, s obzirom da za mnoge od njih ne postoji odgovarajuća tehnička dokumentacija. Oko 70% aktivnih deponija-smetlišta nije predviđeno prostorno-planskim dokumentima i nemaju urađenu studiju o proceni uticaja na životnu sredinu, niti imaju potrebne dozvole, pokazuju podaci Agencije.
Na ovim smetlištima često dolazi do samozapaljenja, pri čemu dolazi do emisije zagađujućih materija. Deponije-smetlišta sa najvećim rizikom po životnu sredinu i zdravlje ljudi su one koje se nalaze na udaljenostima manjim od 100 m od naselja ili na udaljenostima manjim od 50 m od obale reke, potoka, jezera ili akumulacije.
Ovo piše Agencija za zaštitu životne sredine o situacijia sa nesanitarnim deponijama koje vode lokalne samouprave. Šta je tek sa divljim deponijama u seoskoj sredini u blizini podzemnih voda, bašta, oranica? Šta je sa svim ovim mestima koja uz komunalni otpad imaju i opasan otpad?
Tek kada stanovništvo ima na raspolaganju održivi sistem upravljanja otpadom, a za početak da svi imaju običan kontejner i kantu u blizini, treba odrediti jasnu kaznenu politiku koja će biti dosledna u svim slučajevima. Tu je i edukacija. Rezultati će stići vrlo brzo. I dalje će neko bacati otpad usput, ali većina ljudi je svesna moguće opasnosti i ne želi da živi u prljavštini. Ili neće želeti “udar” na novčanik. Potreban je što pre održiv sistem za naše prilike. Što pre da se smisleno radi – i u teoriji i u praksi. Već kasnimo.
Na kraju svega, tu smo mi kao građani. Šta nam je važnije od zdravlja? Da li je važnije da se zabijemo u telefon, besmislene vesti, društvene mreže, serije, posao i pravimo se da stvarnost oko nas ne postoji? Da li vidimo stvarnost oko nas? Važno je zbog nas i budućih generacija.
Da li ćemo da tolerišemo đubre na sve strane?
#Srdim se
Suzana Obradović
Tagovi
Agencija za zaštitu životne sredine divlje deponije gReact komunalni otpad Ministarstvo zaštite životne sredine nesanitarne deponije opasan otpad otpad u šumi sanitarne deponije smetlišta SRDA Preporučuje Ukloni divlju deponiju UNDP